Centar Georges Pompidou poznat kao Beaubourg radi četvrti u kojoj se nalazi izgrađen je 1977. Ovo djelo arhitekata Piana i Rogersa jest i svojevrsni arhitektonski završetak industrijske ere, u kojoj su dominirali strojevi i tvornički dimnjaci, te najava digitalnog doba. Autori su tada značenju riječi "arhitektura" dali novi smisao.

Sastoji se od Bibliothèque publique d'information (Javna informativna knjižnica), Musée National d'Art Moderne (Nacionalni muzej moderne umjetnosti) i IRCAM (Centar za muziku i akustična istraživanja). Nazvan je po Georgesu Pompidouu, koji je za svog predsjedničkog mandata pokrenuo ideju o izgradnji centra. Centar su dizajnirali talijanski i britanski arhitekti Renzo Piano i Richard Rogers. Oni su odlučili da na eksterijer zgrade budu postavljeni elementi koji su tipični za interijer kao što su pokretne stepenice, dizala, cijevi i masivna čelična konstrukcija zgrade što do tad nije bilo uobičajeno. Na stranu zgrade koja gleda na ulicu Renard postavljene su obojene cijevi. Osim što su dekorativne imaju i funkcionalnu ulogu, tako plava boja označava cijevi za ventilaciju, cijevi za dovod vode su zelene boje, a cijevi s električnim dovodima žute boje, dok je prostor kroz koji se kreću posjetitelji unutar zgrade, kao što su dizala, crvene boje.

Centar Pompidou izgrađen na mjestu nekadašnjih tržnica u središtu grada danas je turistička atrakcija francuske metropole. No, njegovu su izgradnju pratile žestoke polemike, pa i svađe među Parižanima. Rafinerija nafte, gomila vodovodnih cijevi - samo su neki od epiteta kojima su protivnici projekta Centra Pompidou u Parizu u siječnju 1977. komentirali njegovo otvaranje. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća raspisan je međunarodni natječaj za projekt novog centra za kulturu, na koji su se javila najbolja imena svjetske arhitekture. U tom trenutku u svijetu nije bilo većeg izazova za arhitekte.